Danilo Marić – Intervju

Updated: Apr 15, 2019

Da mi je neko prije desetak godina u Mostaru, gradu behara, svjetlosti i liskaluka, rekao da će moja supruga biti nesrećna što ne može postati američka državljanka, nazvao bih ga običnim blebetalom, jer ona nikad nije u Ameriku kročila ni mislima, a kamoli nogama. A evo je sjedi, ni manje ni više, u Beverli Hilsu i ljutito prigovara američkim doktorima, koji bi da i "mlijeko izmuzu iz jalove krave", kako se izrazila.


A nije ljuta na doktore bez razloga. I nije joj do američkog državljanstva od bijesa, već od nevolje ljute. Stari smo ljudi. Ratni prognanici. U američkoj emigraciji već sedam godina. Ostvarićemo pravo na socijalnu penziju i zdravstvenu zaštitu ukoliko postanemo američki državljani, "sitizeni", zbog čega se iscrpljujemo.



Nakon pet godina boravka u ovoj zemlji, stekli smo pravo da apliciramo za državljanstvo. Učinili smo to putem agencije "Karitas", jedne od u lancu dobrih katoličkih institucija. Prvim korakom počelo je iznenađenje. Gospodin Ben Levan, nadležan čovjek u "Karitasu", javio nam se telefonom i rekao da nas može primiti tek za četiri sedmice. Kad smo sljedećeg mjeseca pošli na dogovoreni sastanak, bili smo nemirni pribojavajući se nekih novih začkoljica, koje su nas, kao karike lanca, sustizale u ovoj akciji.


Prijatno smo se iznenadili ljubaznošću sedamdesetpetogodišnjeg Filipinca, koji je znao engleski jezik taman toliko da je umio popuniti dvolisni obrazac, u koji je, uz napor, upisao naše podatke. Na kraju nam je uzeo tri čeka. Dva po 250 dolara za državnu taksu i jedan od 120 dolara za njegovu uslugu.


Mjesec dana kasnije dobili smo kopije naših zahtjeva, koje je u naše ime "Karitas" uputio na odgovarajuću adresu federalne državne administracije. U međuvremenu je realizovan ček od 120 dolara, a čekovi za taksu nisu se realizovali ni u narednih četiri-pet mjeseci. Ovo nam je u početku bilo neočekivano. Kasnije i čudno. Na kraju i sumnjivo. Amerikanci mogu izgubiti i oca i majku i dijete, ali dolarski ček... Dolarski ček?! Ne, ne, ne mogu. Ovom logikom smo došli do pitanja da li je naš zahtjev dospio na dobru adresu.


Nošeni tom mišlju, jednog dana smo stavili pred sebe sve papire u vezi sa aplikacijom i počeli da se obračunavamo sa svakom drugom engleskom riječju. Uočili smo da nam je gospodin Ben Levan u dva navrata poslao potpuno iste papire i tako došli do "velikog otkrića". Aplikacije je dva puta poslao nama – orginal i kopiju, a nadležnoj administraciji ništa. Mi smo mu očito bili i aplikanti i administracija, i molioci i moljeni.


Aplicirali smo sami sebi?!


Odjurili smo do gospodina Bena. Upali smo drsko i nenajavljeno. Onako po bosanski. Sporazumijevanje je bilo na sto muka, troje ljudi koji zajedno engleskog jezika nisu znali ni za trećinu jednoga insana. Pa ipak, razjasnili smo se.


Iza ovog agresivnog nastupa sve je bilo dobro, kako nam je sledeće sedmice javila ova uvijek nasmijana filipinska starina.


Devet mjeseci iza ispostavljenog zahtjeva dobili smo poziv da se javimo u El Monti, jedan od 86 gradova petnaestomilionskog velegrada Los Anđelesa. Zbog otisaka prstiju, pisalo je u pozivu.


Zatekli smo stotinjak ljudi u redu, koji se protezao znatno ispred ulaza u zgradu. Pa ipak, ovdje je organizacija funkcionisala besprijekorno i ne znam da sam ikada prije vidio da se red ljudi ispred državne institucije brže uvlačio u administrativne žvalje.


Kad čovjek ima kakve poslove sa državnom administracijom u Americi, prijatelji redovno preporučuju da se ne mijenja adresa stanovanja, a mi smo imali i to. Ni oko ovoga, na sreću, nije bilo ozbiljnijih nesporazuma. Dogovorili smo se da supruga ide ispred mene, pa ako joj zapne oko engleskog jezika da mogu priskočiti, što se često događalo. Ovoga puta smo istovremeno pristupili odvojenim službenicima.


Kad sam završio to što je trebalo završiti sa službenikom, pogledom sam potražio suprugu i shvatio da kod nje nešto nije kako treba. Nagazila je na neku začkoljicu, shvatio sam po izrazu njenog lica. Njeno lice dobro poznajem i ono je tada nedvosmisleno oslikavalo unutrašnje stanje smušenosti i ljutnje.


Ovdje skeniraju otiske svih deset prstiju, što je za nas bila novina. Otiske odmah pokazuju na ekranu i provjeravaju kvalitet snimka. I to je novina. Operater ih može izoštravati, dorađivati, brisati, ponovo skenirati, da bi ih na kraju pohranio u personalni fajl aplikanta, kako se to ovdje kaže. Suprugin otisak desnog palca ni nakon tri puta ponavljanih skeniranja nije bio na nivou zahtjevanog kvaliteta. Operater je u pomoć dozivao supervizora, supervizor kontrolora, kontrolor šefa, supruga i šef mene i klupko se zaplelo.


Guleći juče krompir za ručak, supruga je nožem zarezala jagodicu desnog palca, i sada taj rez ne dozvoljava korektno skeniranje otiska. "Ja sam bivši inženjer", našalio sam se i dograbio selotejp koji sam uočio pred operaterem, raspuklinu reza sastavio i prelijepio, te supruginu ruku navukao na podlogu skenera. Otisak je skeniran kao da reza nije ni bilo. Tehničari su se smijali. "Gud ajdija", ponavljali su – "Dobra ideja", preveo sam konačno i supruzi osmjehnutoj.


U februaru 2002, godinu dana nakon što smo aplicirali za američko državljanstvo, dobili smo poziv za intervju, opet u gradu El Monti. U ovdašnjem žargonu pod intervjuom se podrazumjeva polaganje za državljanstvo, kako ovu proceduru i doživljavaju svi oni koji imaju problema sa engleskim jezikom.


Tokom procedure, službenik sa kandidatom vodi razgovor u svrhu provjeravanja njegove osnovne pismenosti, sa posebnim osvrtom na poznavanje američke istorije i američkog društvenog sistema – Ustava. Kandidat polaže zakletvu i daje još desetak usmenih odgovora. Prilikom popunjavanja aplikacije, gospodin Ben Levan nam je dao priručnik za intervju – 100 pitanja koja se moraju naučiti, pa ih je supruga prilježno učila i znala je gotovo svako pitanje kad sam ja tek počeo da ih učim.


Ogromnu višespratnicu u El Montiju, svu u mramoru, pronašli smo po adresi iz poziva za intervju. Već je sama zgrada izazivala strahopoštovanje. I ulaz u nju, stroga procedura, uvedena posle 11. septembra 2001. Po zahtjevu kontrolora povadili smo sve iz džepova i stavili u po jednu od izloženih tepsija, prislonili tašnice, da bi to, domalo, prošlo kroz skener-tunel, a mi kroz skener-luk. Pozive za intervju pokazali smo na upit recepcionera, koji ih je uzeo, pečatirao, odložio u boks pored sebe, a nas uputio u ugao kod lifta koji je imao tridesetak bijelih stolica. Do nas je, na sredini hola, bilo oko dvije stotine braon stolica koje su bile polupopunjene. Sjeli smo na bijele izdvojene stolice, pridružili se skupini od oko dvadesetak ljudi.


Zatim se pojavio čovjek iz službe obezbjeđenja i obratio se čitavoj grupi koja je sjedila na bijelim stolicama: "Molim vas za tišinu. Po ovdašnjim propisima, na intervju ćete doći danas: od sada pa do tri sata". Reče i ode. Kasnije se opet pojavio ovaj uniformisani čovjek, pozvao sve nas koji smo sjedili na bijelim stolicama da pođemo za njim u hodnik do ogromnog lifta, koji nas je sve zajedno izdigao na drugu etažu. Uputio nas je na oko dvije stotine stolica u holu i rekao prije nego se udaljio: "Sjednite i čekajte dok vas pozovu".


Suprugu su pozvali za deset minuta, a mene za oko dva sata kasnije. Moj intervju je protekao, po očekivanju, lagano. Službenik, žena, crnkinja, Afroamerikanka, kako kažu ovdje, bila je vrlo profesionalna i krajnje korektna.


Supruga, praktično, nije ni imala intervju, jer se na poziv službenika da ustane, stavi ruku na srce i zakune da će govoriti istinu, nije zaklela, jer nije znala šta znači riječ "stejtment" (izjava). Službenik, neki zlurad čovjek, stvar je protumačio drugačije, kao "gospođa neće da se zakune nad Biblijom. Potcjenjuje Ameriku…" Izišao je iz kancelarije i doveo još jednog službenika da se u duetu iščuđavaju njenoj drskosti. I supruga je, kroz koji minut po ulasku, izišla sa papirom u ruci na kojem je pisalo: "Odbija se". Na moje pitanje zašto je odbijena, službenik je odgovorio:


"Kandidatkinja je četiri puta pozivana da dâ izjavu, ali se nije udostojila ni da ustane. Ponavljao sam poziv kasnije i pred svjedokom…"


Supruga je ponovo pozvana na intervju posle dva mjeseca. Zadržala se samo koji minut, vratio je neki novi službenik:


"Ne zna engleski jezik", napisao je na odbijenici.


Pokušao sam da se umiješam i objasnim da ona zna engleski jezik koliko se za ove potrebe traži, ali se sa čovjekom koji i sam ima velike probleme sa engleskim jezikom, i teškim kineskim akcentom, nije mogla sporazumjeti. Prigovorio sam mu da ona njega ne razumije, zato što on ima težak akcent. Potom je malo omekšao i upustio se sa mnom u duži i prijateljski razgovor. Iako se kolebao, ipak nije odustao od odluke da je odbije, iako, bilo je očito i njemu, neargumentovano. Predložio nam je da pribavimo ljekarsko uvjerenje, kojim se potvrđuje činjenica da supruga ima objektivne poteškoće sa sluhom, a s tim u vezi i sa učenjem engleskog jezika. "To će biti dobro rješenje", rekao je.


Ja sam sljedećeg mjeseca dobio poziv da položim zakletvu, koja će se obaviti u "Los Angeles Sports Areni", poznatom sportskom centru. Mada nikada nisam bio na ovom stadionu, put do njega sam poznavao. Odabrao sam auto-puteve "210 zapad" i "110 jug", te za put dugačak oko 45 kilometara planirao sat i po, koliko sam i pošao prije zakazanog termina. Stigao sam tačno za 60 minuta do izlaza sa auto-puta uz stadion, ali mi je trebalo još 60 minuta da pronađem i mjesto za parkiranje. Bio sam se zabrinuo, jer sam umjesto u devet sati na traženu adresu stigao u pola deset. Cijena parkiranja od dvadeset dolara, koliko po svjetskim cjenama košta i 160 kilograma pšenice, bilo je veoma neprijatno iznenađenje.


Ispred stadiona sam zatekao vijugavu dvorednu kolonu ljudi svih rasa i uzrasta, koja je svakako bila duža od jednog kilometra. Priključio sam joj se i prepustio mislima.


Svakog mjeseca se ovdje, sa područja Los Anđelesa, organizuje grupna zakletva, kao završni čin pri primanju američkog državljanstva. Po zvaničnoj informaciji, ovoga puta se okupilo oko dvanaest hiljada aplikanata, (djeca ne izjavljuju zakletvu). Po mojoj gruboj procjeni, bilo je po petnaestak posto: Kineza, Iranaca, Filipinaca i Meksikanaca. Ostalo su bili gotovo iz svake države na svijetu.


Kad sam dogurao do ulaznih kapija i ušao u stadionski međuprostor, naišao sam na punktove poređane po abecednom redu. Predavali smo pozive i dobivali neke papire sa kojima se može ući na tribine stadiona. Ulazilo se odozgo, pa se stadion, gledano iz ptičje perspektive, doimao veličanstveno.


Na travnatom terenu, ispred centralnih tribina, postavljena je montažna pozornica na kojoj su zastupljene grupe političara i muzičara, koji se neprestano smjenjuju pričom i svirkom. Na istočnoj strani stadiona je dvadesetoometarski ekran na kome se smjenjuju slike ovih ljudi, ozbiljnih političara i opuštenih muzičara, a u pauzama ređaju reklamni filmovi o ogromnoj i bogatoj zemlji Kaliforniji, sa posebnim naglaskom na njenu poljoprivredu. Nisam ljubitelj buke koju lansira pop kultura, pa nisam cjelovito učestvovao u svemu ovome, mada je bilo, mora se to reći, sve neobično, veliko i svečano. Vidio sam na mnogim licima suze radosnice, što nisam odmah razumio, međutim, kada sam se prisjetio nekih razgovora sa poznanicima koji su i po deset godina ulagali napore da dobiju američko državljanstvo, shvatio sam stepen radosti nekih od tih mučenika.


Dok smo onako dugo milili u redu ispred stadiona, na svakih stotinjak koraka nailazili smo na prodavce okvira za Sertifikat o državljanstvu koji ćemo uskoro dobiti. Okviri su izgledna fascikla. Prodaju se po dvadeset dolara. Od toga su prodavci napravili unosan biznis. Razmišljao sam o njemu posmatrajući okvire u mnogim rukama oko sebe.


Kratim vrijeme prelistavajući papire i predmete koje sam dobio na ulazu, u kojima su dominantna trи: obrazac za traženje pasoša, američka zastavica i brošura o elementima iz građanskog američkog prava. Kada su bubnjevi odsvirali tuš, nastao je metež koji me je načas zbunio, kao i većinu prisutnih.


Dvanaest hiljada ljudi je ustalo, lijevom rukom mahalo zastavicama, desnom pritiskalo srce i pjevalo himnu koju je snažnim tenorom inicirao poznati pjevač kojemu sam, naravno, zaboravio ime. Domalo, u glas, izgovarala se zakletva koju je čitao jedan od federalnih sudija u poznatoj sudskoj odori kakvu susrećemo u američkim filmovima. Slijedile su dugotrajne suze ženskog svijeta i frenetičan aplauz.


Ovim činom, od američkog "rezistenta", postao sam američki "sitizen" – Amerikanac, građanin pa državljanin.


Bože moj, pomislio sam, sve je u ljudskom životu moguće, pa i ono nemoguće, jer prije nekoliko godina nije mi mogla ni u san doći pomisao da ću, ovako star, otići u bijeli svijet i postati Amerikanac. Ali tako su odredile neke više sile, pa dobro, nasmijao sam se i promrsio:


"Kad već ne mogu biti Bosanac, onda nije loše biti ni Amerikanac".


Ponovio sam glasno. Shvativši da me niko ne razumije, zacerekao sam se punim ustima, kao Halid Kudra za onom tezgom na mostarskoj Tepi.


Na izlazu iz stadiona, na istom punktu gdje sam predao poziv, pod slovom M me je čekao Sertifikat o državljanstvu i čestitka predsjednika SAD:


"Dragi naši Amerikanci,


Ponosan sam da vam mogu čestitati na postanku SAD državljanina. Vi ste sada dio velike i srećne nacije… Dobro nam došli u najboljem veselju, sa svim odgovornostima i slobodama američkih državljana.


Bog vas blagoslovio i Bog blagoslovio Ameriku.


Iskreno,

Džordž V. Buš".


Kad smo došli u Ameriku, supruga i ja smo upisali engleski jezik na Pasadena siti koledžu. Odslušali smo i položili po dva semestra. U toku priprema za intervju opet smo upisali engleski na koledžu u Kovini, a supruga je na istom mestu upisala i odslušala specijalni kurs za intervju. I kako joj ni to nije bilo dovoljno, a objektivno ima već i očito oštećenje sluha, priklonili smo se preporuci poslednjeg službenika za imigraciju i obratili se na jednu od ordinacija neuropsihijatrije, kod doktora kod kojeg smo jednom već bili. Na telefon se odazvala sekretarica sa simpatičnim glasom. Rekli smo joj šta želimo. Saslušala nas je pa rekla:


"Doktor, kod koga ste vi bili prije dvije godine, više ne prima "Medikal", zdravstveno osiguranje koje vi imate, ali ima jedan drugi doktor specijalista koji i dalje prima "Medikal" i on će vas primiti. Hoćete li da gospođi zakažem pregled kod njega?"


Naravno prihvatili smo i za koji dan krenuli na granicu Los Anđelesa i Beveri Hilsa, na put dugačak oko 130 kilometara u oba pravca.


U ordinaciji je uslijedila procedura kao i kod svakog američkog doktora: upis na list papira kojim se potvrđuje dolazak, popunjavanje dokumenta na kome ima pedesetak pitanja, ali i jedna bitna izjava koja se obično i ne pročita jer je napisana sitnim slovima. Ona će biti krupna ako dođe do kakve sudske rasprave, ako pacijent umre na primjer, jer se na toj izjavi potpisuje da doktor nizašta ne može biti kriv. Kao što bismo čekali i kod svakog drugog doktora, oko jedan sat, čekali smo i kod ovog, iako on nije imao ni jednog pacijenta. Vidjeli smo ga kako se dosađuje. Slijedio je ulazak u najmanju sobicu ordinacije, što je svuda tako, gdje sestra istretira pacijenta: mjeri mu visinu, širinu, težinu i krvni pritisak, jer sve to ima svoju tarifu koju će platiti pacijentovo osiguranje. Onda se sjedi u toj sobici oko pola sata, do dolaska sestre koja vas povede u ljekarsku sobu ili, što je u posljednje vrijeme češća praksa, ljekar dođe do vas, kao što je bilo i u ovom slučaju.


Nastup doktora me podsjetio na reakciju nastavnice Sene Semiz od prije pola vijeka, kada sam jednom prilikom zakasnio na nastavu i u toku časa pokucao na vrata i ušao, a ona me vratila nazad. Doktor je onda naredio supruzi da poskida minđuše, veru, lančić i sat, a kad je to obavila zagrnuo je rukave i prstima joj upirao po rukama, nogama, leđima i glavi i svaki je put pitao da li boli. Onda je uzeo neku spravicu i jakom svjetlošću joj zavirivao u dno očiju. Za kraj je ostavio kontrolu sa zvučnom viljuškom, što je meni bilo toliko smiješno da sam se jedva suzdržavao. Morao sam sve to gledati jer sam bio u ulozi prevodioca. A kako se i ne bih smijao: doktor viljuškom udari o svoju cipelu, pa je primače uz suprugin nožni palac i pita je da li čuje zvukove. Sljedeći njegov postupak je trebalo da je iznenadi, a iznenadio je samo mene. Viljušku je, krijući, bacio na parket iza naših leđa. Poskočio sam prema vratima, a ona nije ni trepnula. Ovo je uradio u uvjerenju da supruga samo simulira nagluhost. Doktor je mislio uplašiti nju, a još jednom je preplašio mene, jer supruga upravo ne čuje baš ovu vrstu zvukova. Bio je to doktoru pouzdan znak njene nagluvosti i istog časa je donio odluku da joj u odgovarajući formular upiše dijagnozu koja joj je za intervju bila potrebna.


U Americi sve se mjere svode na dolarsku mjeru. Ovakav papir se mora platiti velikom cijenom, no znali smo za tu praksu i na to smo bili pripravni. Uslijedile su dodatne pretrage. Nepotrebne i skupe.


Strpljivi smo.


Pa iako spremni na pravljenje dodatnog troška ovom prilikom je granica pomjerena daleko, preko svih naših očekivanja i strpljenja. Prvo smo se morali odvesti u jednu udaljenu laboratoriju i snimiti slušnost. Udaljenost je stotinu i trideset kilometara. Slijedila je obaveza odlaska u veoma skupu laboratoriju u Beveri Hilsu i skenirati mozak, u svrhu provjere: Interakcije moždanih impulsa na funkciju sluha. Novih stotinu i trideset povratnih kilometara je nužno preći da bi doktor izvršio finalni pregled, uzimajući u obzir laboratorijske nalaze. Taj pregled je kopija prvog, sa dodatkom jedne čudesne električne spravice, sa iglom na kraju, kojom je doktor ubadao suprugu na pedesetak mjesta. Na kraju je rekao:


"Moramo napraviti još jednu laboratorijsku pretragu, treba snimiti motoristiku nogu."


Nakon novih stotinu i trideset kilometara, i sahatak ležanja, privezana sa dvadesetak kablova supruga je bila pri kraju strpljenja. Rekla mi je: "Umorna sam od svega. Ali, valjda će mi sada potpisati onaj papir…"


"Za cjelovit uvid u stanje vaše supruge", doktor mi se obratio, "nužna je još jedna laboratorijska pretraga. Snimak motorike ruku. Da li vam odgovara novembar?" Ovo se događalo trinaestog avgusta. Planuo sam balkanskim rječnikom, a onda smirenije rekao na engleskim:


"Ovo je krajnje nekorektno i neprofesionalno!" Okrenuo sam se supruzi i rekao joj šta joj opet traže:


"Ja više neću dolaziti, pa makar nikad i ne dobila...", tužno je mrmosila i obuzdavala jednu suzu koja se očigledno zametala u lijevom oku.


Doktor je izišao iz sobe. Mi smo se vratili u čekaonicu. Sjeli. Za koji čas sam se podigao, odlučno prišao šalteru i obratio sekretarici grubim glasom:


"Hoćete li nam dati papir zbog koga ste nas ovoliko izmaltretirali?!"


"Hoćemo!", sekretarica se iznenadila zbog moje naprasnosti. Na tren se zbunila, ali kao da je imala razumijevanja za moju reakciju, spontano se saglasila, a onda dodala profesionalnim glasom:


"Iduće sedmice ćemo vam poslati potpisan papir koji ste tražili. Hoćete li doći na pregled koji vam doktor predlaže?"


"Hoćemo!", uzvratio sam pomirljivo.


"Hoćemo, ali samo ako prije dođe taj nama potreban papir", dodala je supruga na engleskom jeziku koji je najednom istočio iz nje.


Sljedeće sedmice su na kućnu adresu stigli pozitivni ljekarski nalazi.


I supruga je postala američki državljanin.


I njoj je čestitao naš predsjednik, gospodin Džordž V. Buš.


Danilo Marić

Književnik, pripovedač i inženjer mašinstva

Šarlot, Severna Karolina, SAD

Kontakt

Ukoliko ste zainteresovani za saradnju,

kontaktirajte Književnu radionicu "Kordun":

Budimo u kontaktu:

  • Black Facebook Icon
  • Black Twitter Icon
  • Black Google+ Icon
  • Black LinkedIn Icon

eDijaspora © 2019.