Kontakt

Ukoliko ste zainteresovani za saradnju,

kontaktirajte Književnu radionicu "Kordun":

Budimo u kontaktu:

  • Black Facebook Icon
  • Black Twitter Icon
  • Black Google+ Icon
  • Black LinkedIn Icon

eDijaspora © 2019.

Draško Sikimić - pjesme


Foto: Radovan Dangubić Draško Sikimić


Vječno nevrijeme


Kakvo bih more bio ja,

ako bi me nešto moglo ispiti,

pa da presuše izvori

ove pitke ljubavi i čiste ljepote

koja teče kanalima između naših svjetova.

Ja sam okean!,

čiji valovi izgovaraju tvoje ime,

i jedino tvoje božansko lice se

u njemu smije oglednuti

i njegovom vodom skinuti svoj umor.

Oslušni!

Čuješ li grmljavinu?

To je brodolom onih koji

pokušavaju da ukrote moje visoke talase,

buru mojih osjećanja prema tebi,

koju rađa ovo vječno nevrijeme

koje izazivaš u meni.


Jednom godišnje


dozvoliti sebi poraz

ne željeti pobjedu

pobijediti

ne misliti da je poraz porazan

zasmetati nepravdi

čitav dan provesti sa djecom

čitav dan pričati sa psom

nahraniti lutalicu

lutalicu psa i lutalicu čovjeka

plakati

ako ne možeš plakati onda plivati

trčati

ako noge ne mogu točkovi mogu

biti ružan i osjećati se dobro

zagrliti majku

zaurlati sa planine

ne znati koje si nacionalnosti

prespavati cijeli dan

otići u šumu

slušati rijeku

spavati u travi

odgledati dva sata noćnog neba

sačekati kišu na otvorenom

glumiti mačku

otići u nepoznatom pravcu

i onda jednom

odjednom

posaditi drvo

i nasmijati ga


Mirisala je boja sa televizora u boji


Kraj rata sam dočekao u tetkovoj kući,

na drugom spratu

jedine zgrade koju sam vidio u životu

imao je stan u boji.

Prvi put sam se popeo na tu visinu

i brojanje preko trideset stepenica

je bilo putovanje.

Sjedio sam sa rođakom na tepihu

i već tada smo gledali hrvatske kanale:

mirisala je boja sa televizora u boji.

I tepih je bio u boji

kao i tetkin kolač.

Tuđi sportisti su trčali na ekranu

i bilo mi ih je žao.

Tetak je nešto pričao;

iako ih nisam slušao

njegove riječi su mi značile

jer su i one bile sa zvukom u boji.

Pokušao bih se sjetiti šta je tetak rekao

tek kad bismo se vratili

u našu malu

crno-bijelu kuću.


Pjesnici okreću grobove


“Nisi mogla stati u samo jednu pjesmu”

konačno stih u koji je stalo sve o tebi;

ali i dalje sam nezadovoljan:

već sam okrenuo stranicu

da još nešto o tebi otpjevam.

Nek mi onda ovaj stih piše na grobu

i dobro me dolje u mrak pričvrstite;

čuo sam da pjesnici okreću grobove,

jer o ljubavi svojoj što su htjeli da kažu

nije moglo da stane ni u Zemlju.


Lovac na bogove


Kako da objasnim ovom vjerniku u sebi

da su žene poput tebe kao bogovi

koji moraju napustiti svijet koji su stvorili?

Dotakla si me svim svojim prstima

i od tada gubim vezu sa svojom vrstom.

Neću izgraditi hram u kome bih tražio

smisao svoje izgubljenosti bez tebe.

Umjesto svega naivnog i ljudskog

ja ću postati lovac na bogove

i pratiću tragove savršenosti tvoje

koje sam u grljenju tvog tijela saznao.


Moje smrtno juče


Otkuda znam da nisam

umro juče

i da ovo nije samo još jedan

moj novi život

koji sam počeo ispočetka

onaj u kome sam preživio

to moje smrtno juče

i danas započeo

svoj prvi

do sada neproživljeni dan


Svi Sveti na psihijatriji


Zidovi u hodniku su bili boje šampite;

hodam duboko kroz koru jedne ludnice,

sestre lijepih lica su se smijale kao jagode.

Doktori - oni sjede na bijelim tanjirima

i čekaju dnevni odrezak.

Odrezao sam se u jedan

i pokušavao da ličim na neko veselo voće.

Da li ti je ikada palo na pamet

da padneš na smrt namjerno,

ovim pitanjem sam primirisan na ulazu.

Uvjeren da sam ipak dio ovog kolača,

prešao sam i u drugi tanjir,

jer ukusi su različiti

naročito kad se razum vaga.

Veliki me zalogaj dočeka na silasku:

nije bilo pribora za jelo,

doktor je, sit ovog svijeta, sjedio

okružen sa četrdeset ikona.

Svi sveti na psihijatriji

i Isus po sredini glavnog zida,

sam kao pingvin.

Tog jedinca božijeg

ni ovdje nisu skinuli sa krsta.

„Hriste“, obratih mu se

penjući se uz obod tanjira,

„ne pomjeraj se,

pozvaću Hitnu“.


Izvor: Hiperboreja