Jovanka Stojčinović Nikolić: Bez zavičaja ne izlazim u svijet

Poznata književnica Jovanka Stojčinović Nikolić rođena je u Ritešiću kod Doboja 1952. godine. Završila je Pedagošku akademiju u Tuzli, a studije fizičke kulture u Sarajevu. Do 1998. godine radila je u srednjoškolskom centru i Gimnaziji u Doboju kao profesor. Do 2010. godine bila je direktor centra za kulturu i obrazovanje. Svoje prve korake i interesovanja ka književnosti pokazuje još od ranog detinjstva. Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja.


Jovankine pesme su prevedene na brojne jezike, kao sto su: engleski, ruski, rumuski, makedonski i slovački. Kako i sama kaže, njen književni život je nekim delom već „zavirio“ u inostranstvo, dok o svom životnom preseljenju van granica svoje zemlje i ne razmišlja.



Do sada je objavila 15 knjiga poezije, kao što su: Zvijezda skitača, Tijesno nebo, Samoća ruže, Golo sunce, Mrak od čistog zlata, U prvom licu… Takođe objavljuje poeziju, prozu, književnu kritiku i esejistiku u časopisima.


Kako je otpočeo njen književni put, čitajte u nastavku intervjua.


Rođeni ste u Ritešiću kod Doboja. Da li odmalena pokazujete interesovanje za književnost?


Čovjek ponekada nije ni svjestan da svaki njegov „živi“ dan iz mladosti, odnosno ranog djetinjstva, nosi u sebi svaki budući dan. Naime, možda sam, još kao učenica petog razreda osnovne škole, imala sreću da mi srpskohrvatski-hrvatskosrpski jezik (u to vrijeme), predaje nastavnik Sreten Kovačević, koji je takođe bio pjesnik. Bio je veoma zahtjevan što se tiče književne literature, a i stalno smo imali kao domaći zadatak (gotovo poslije svakog održanog časa sh jezika) da napišemo prozni sastav ili pjesmu na zadatu temu. Potom, nekoliko nas je prepoznao i uključio u literarnu sekciju, gdje su se odmah izdvojila neka imena, među kojima sam i ja bila, tako da smo imali zadatak da pored redovne lektire moramo pročitati svake sedmice po jednu knjigu, koju nam je nastavnik preporučivao iz školske biblioteke. Od tada pa do današnjeg dana nikad nisam prestala da čitam.


Tako je počelo.


Završili ste Pedagošku akademiju u Tuzli, a studije fizičke kulture u Sarajevu. Čime su povezane dve različite struke?


„U zdravom tijelu, zdrav duh!“


Kako opisujete svoj životni put protkan pisanjem poezije i proze?


Odgovor sam nagovijestila već u prvom pitanju. Nekoliko godina sam pisala prozu. Uslijedile su i nagrade. Prvu nagradu za prozu sam dobila 16. januara 1965. godine, kao učenica 6a razreda („Glas mladih“). Poslije, polaskom u srednju školu, čuvenu dobojsku Gimnaziju, počela sam da pišem pjesme i povremeno objavljujem, tražeći „svoju misao“ koja me je u tim godinama zaokupljala, ali isto tako, baš kao i danas, predmet mog interesovanja su bile svakodnevne „male“ stvari koje čine život. Recimo, uvijek sam više zapažala sitne detalje i pojave u prirodi, a i čovjeku, nego moji drugari. Otuda i inspiracija; nezaobilazna u vremenu u kojem živim. To vrijeme za mene je bilo vrijeme SVJETLOSTI i uvijek sam bila sasvim sigurna da ona iz mog vidokruga ne može nikada nestati, osim da se može pojaviti u nekom drugom obliku... Tako iz unutrašnje moje svjetlosti ispisah šesnaest knjiga poezije, („Odabrani čas“ je izabrana poezija, koju je priredio Dragan Jovanović Danilov), te knjigu „Uporedni putevi“ (prikazi, ogledi recenzije...). A u štampi se nalazi i prva knjiga priča. Ni sama ne znam zašto baš sad, jer sam je mogla objaviti ranije, čak prije dvije i po decenije, tako da sada radim na prikupljanju priča koje nisu zastupljene u knjizi koja je u štampi, ali su tokom godina objavljivane u časopisima i književnoj periodici i nadam se da će se već sljedeće godine naći u mojoj novoj proznoj knjizi.


No, čvrsto sam ubijeđena da postoji suđeni trenutak za sve, kao i teret koji kroz život nosimo i koji se skotrlja tek kada „dobro protresemo glavu“ i prenesemo težinu u dubinu tijela.



Koje svoje književno delo biste izdvojili kao najuspešnije i najprihvatljivije od strane publike?


To teško mogu da odgovorim, jer svaka od mojih objavljenih knjiga nosi pečat vremena u kome je nastajala. Ako je suditi po interesu kritike, onda je to „Trinaesti stepenik“ (napisano je oko petnaest kritika, ogleda, prikaza o toj knjizi). Primijetila sam, svih ovih godina, da na književnim manifestacijama publika najviše voli da sluša moju zavičajnu poeziju, ili pak ljubavnu, koja je više prijemčiva mlađem uzrastu, a knjige motivski liče jedna drugoj... Bez zavičaja ne izlazim u svijet.


Neke od vaših književnih dela su “Zvijezda skitača”, “Tesno doba”, “Samoća ruže”, “Oblik svetlosti”. U kojoj meri posvećujete vreme davanju imena nekom od književnih dela?


Ne izdvajam vrijeme za naslove; naslov sam proizilazi iz knjige, sam se izdvoji, (više njih). Ja samo odlučim koji da odaberem, a to zavisi od trenutnog unutrašnjeg pjesnikovog bića. Npr. naslov knjige „Mrak od čistog zlata“ (2006) preuzela sam iz pjesme posvećene roditeljima, tačnije sa fotografije na zidu spavaće sobe iz koje me gledaju svojim „mrakom od čistog zlata“, jer odavno su na Onom svijetu, ali u mojoj poeziji i prozi su savršeno živi...


Dobitnik ste brojnih književnih nagrada. Koju biste izdvojili kao najdražu?


Najveće je zadovoljstvo kada je čovjek što manje sumnjičav. Mnoge staze koje vode u književni život su još uvijek neotkrivene, možda i zagonetka, a možda dokučive samo „probranim“. Bilo bi dobro kada bi čovjek do cilja stizao, a da mu se pojedina mjesta često ne čine neprohodnim ili bar manje prohodnim. Tako i nagrade nisu mjerilo vrijednosti, jer zavise od mnogo faktora koji takođe čovjeka pokrenu i dodaju mu koliko-toliko dinamike. Sada, kada posmatram iz ove perspektive i situacije u kojoj se nalazim, čini mi se da su prve nagrade (u ranoj mladosti), koje su neočekivano stizale kao potvrda primijećenosti i spisateljskih nadahnuća, uvijek radosnije i izazovnije i da imaju veću težinu za budući poetsko-prozni rad. U ovim godinama čovjek se više približi visinama, jer sve vrijeme književnog „odrastanja“ one mu postaju bliže i bliskije, a time i izazovnije, nažalost i više gorke i obavezujuće. „Gorčine ima i u peharu najbolje ljubavi: tako ona stvara čežnju za natčovekom, tako ona prouzrokuje žeđ u tebi, stvaraocu“ (F. Niče, „Zaratrustra“).


Da li ste nekada razmišljali da svoj život preselite u inostranstvo? (Zašto da? / Zašto ne?)


Nekako mi je pitanje dvosmisleno. Moj život, misli se na književni, već je jednim dijelom sebe „zavirio“ u inostranstvo, jer čim ste prevođeni na strane jezike (ruski, engleski, njemački, poljski, bugarski, rumunski, ukrajinski, arapski, makedonski, slovenački, jermenski...) onda je razumljivo da ste u tom smislu pomalo u inostranstvu. Ako ništa, objavljujući u časopisima izvan ovih prostora, na jezicima koje već pomenuh, vi ste već u nagovještaju da će vas mnogi čitaoci upoznati posredstvom literature.


A što se tiče životnog preseljenja sa ovih prostora (u fizičkom smislu), o tome razmišljajući nisam potrošila ni jedan sekund, niti ću. Dosta sam vezana za prostor gdje živim i stvaram, za zavičaj koji mi s godinama postaje sve bliži i značajniji, gotovo nezaobilazan... Tu mi je porodično gnijezdo... Troje djece koji imaju svoje porodice, svoju djecu, tako da sam prebogata uz njih, supruga i četvoro unuka. Veće bogatstvo, nego što je u samom srcu porodične svjetlosti, učinilo bi me protivrječnom.


Kakvi su vaši planovi za budućnost?


Čovjek nikada ne smije da se zadovolji onim što ima, nego da istražuje ono čega nema. Savršenstvo se ne postiže za života, zato što mu uvijek težimo, sve dok ne dođe sudnji dan. Posljednje dvije godine sam se malo više posvetila prozi. Mislim da sam na dobrom putu da realizujem još neke započete projekte. Sada mi se čini da sam sve više u mogućnosti da se spuštam u dubinu, kao rovokopač, i da pomalo, sloj po sloj, istražujem neistraženo. Koliko god da se čini da se mnogo reklo u poetsko-proznoj priči, poslije svega čovjek shvati da je tek na početku puta i da se pred njim tek otvara bogatstvo životnih vidika, koje će vremenom da se skući u poeziji ili prozi.


Intervju vodila: Sunčica Dugalić,

Кnjiževna radionica "Кordun"

Kontakt

Ukoliko ste zainteresovani za saradnju,

kontaktirajte Književnu radionicu "Kordun":

Budimo u kontaktu:

  • Black Facebook Icon
  • Black Twitter Icon
  • Black Google+ Icon
  • Black LinkedIn Icon

eDijaspora © 2019.