Kontakt

Ukoliko ste zainteresovani za saradnju,

kontaktirajte Književnu radionicu "Kordun":

Budimo u kontaktu:

  • Black Facebook Icon
  • Black Twitter Icon
  • Black Google+ Icon
  • Black LinkedIn Icon

eDijaspora © 2019.

Ljiljana Pilipović Karanović – Gorštak

Updated: May 22, 2019


Ljiljana Pilipovič Karanović - Banja Luka

Seoska kuća prepuna sitne djece. Rodila majka njih dvanaestoro, svi živi i zdravi, lijepi i napredni. Bejahu jedno drugom do uva. Rađali se iz godine u godinu. Otac se bavio sječom šume, a majka kuhala od onoga što je imala i brinula kako da nahrani toliko malih usta. Rađali se kao na traci - sin, pa ćerka. Najstariji sin se već sa deset godina razvio u pravoga momka. U selu ga prozvaše „gorštak“. Morao je da pomaže ocu oko svih radova. Sva ostala braća i sestre morali su da ga slušaju. U njihovu kuću je često navraćao pop koji je bio i seoski učitelj. Škola je bila privilegija samo za djecu iz imućnijih porodica. Primijetio je pop-učitelj da je mali Gorštak nadaren više od mnoge djece koja idu u školu i bi mu žao da ga ne nauči bar čitati i pisati. Tako ga jednom krijući upita bi li želio znati čitati. Mali Gorštak se ozari.

- Ali kako, učitelju, kad znate da je nama škola nedostižna?

- To prepusti meni - reče mu učitelj.

I tako učitelj, to jest pop Sergej, poče sve češće krišom navraćati u njihovu kuću i svaki put bi mu pokazao po jedno slovo. I sam se iznenadio kada je mali Gorštak počeo da piše i čita knige koje je, naravno, dobijao od njega, ali ih je vješto krio u sijeno da druga djeca ne nađu. Naučio bi dječak ponešto i braću i sestre, ali to je morala ostati njihova tajna.

Kada je već dobro naučio da čita i piše, tražio je od popa sve više knjiga. U jednoj od njih našao je sve o otkriću Amerike, a onda i o životu i putovanju u tu daleku zemlju. Godine su prolazile i mali Gorštak je stasao u zrelog momka. Svakoga dana mu se Amerika motala po glavi. Dok je gledao majku kako se muči i mnogo radi, braću i sestre, kao i oca kojeg je šuma već dobrano satrala, ponavljao je sebi u bradu: „Moram ih izvući iz bijede. Moram ih spasiti“.

Od seoskih polja zamišljao je velike ravnice gdje sve može da raste. Od malog stada zamišljao je da ima veliko, a da on jaše na konju i tako ga čuva; majku kako ima dovoljno hrane za svu djecu; oca u čistom kaputu i bijeloj košulji... I rodi mu se ideja. „Otići, moram otići iz ove sirotinje. Moram probati! Ako ne uspjem, čitavog života ću raditi kao moj otac i ostati gorštak“.

Jedog dana, dok je sjedio na kamenom zidu, naiđe pop Sergej. Zastade malo i upita Gorštaka šta ga muči.

- Otkud znate da me nešto muči?

- Vidim, momče, vidim. Sjediš na tom zidu, a misli ti plove preko mora u daljinu.

Skoči Gorštak, pa reče: „E baš tako, pope!“ I iznese mu svoj plan.

- „Ali, kako da to izvedem? Naučili ste me čitati i pisati, sad me posavjetujte kako da stignem do te Amerike. Odužiću vam se, pope, ako ostanem živ. Ne mogu više gledati ovu patnju. Ubiše se otac i majka radeći samo da nas prehrane, pa zar je to život?“

- Uh, uh , izgleda da sam ja tebi davao previše onih knjiga na čitanje. Ali kad je tako, razmisliću.

Idući putem do svoje kuće, pop je razmišljao o Gorštaku i njegovom naumu.

Eh, koje li štete što i ostala Lazina djeca ne znaju čitati i pisati.

Pop nije ni slutio da ih je brat sve opismenio. Bio je sretan da je bar Gorštaka naučio nečemu. Jednom je morao krenuti do mora, rado bi poveo Gorštaka, ali šta reći u selu i njegovima. Reći će da mora nositi neke teške kofere (koji su tada bili drveni), a Gorštak je najjači momak u selu i pitaće ga da pođe sa njim. Niko u selu nije ništa posumnjao. Tako su njih dvojica pošli do luke. Pop je preuzeo pakete koji su mu stigli brodom iz Amerike. Kad je Gorštak vidio koliko ima paketa, rodila mu se još veća želja da ode. Tako bi i on mogao svojima da šalje. Iznese plan popu i zamoli ga da se raspita kad ide brod za Ameriku. Brzo je dobio odgovor da ide za mjesec dana.

Odluka je doneta - otići će, pa šta bude. Iznio je svoj plan ocu i majci, kao i braći i sestrama. Bi im žao što mu nemaju dati ništa za put, osim komada slanine i jednog crnog hljeba koji je ispekla majka. Pop Sergej ga isprati do luke i tutnu mu nekoliko novčanica za put. Bilo je taman za kartu i nešto malo više. „Hvala ti, pope, vratiću ti duplo čim zaradim“, obeća mu.

Kapetan broda odmah primjeti Gorštaka i njegove jake mišiće, te mu prijedloži da utovara teret. Bila je to za Gorštaka privilegija. Putovalo se cijelih mjesec dana brodom. Bilo je i teških momenata, ali se nije žalio. Stalno je bio kapetanu na usluzi. Imao je sreću da kapetan zna i naš i engleski jezik. Jednog dana ga je pitao kuda se zaputio i Gorštak mu ispriča sve o svom životu. Kapetan ga sasluša, a onda se sjeti da ima prijatelja farmera. Pomisli kako bi mu taj mladić dobro došao da čuva stoku i održava štale. Nije mu ništa rekao dok nisu stigli u američku luku. Tu se, između svih ostalih, nađe i farmer Džon. Pozdravi se sa kapetanom, nešto popričaše i ovaj Džonu brzo pokaza na Gorštaka. Farmer s odobravanjem klimnu glavom i pokaza Gorštaku rukom da priđe. Mladić priđe, pruži mu ruku i snažno stisnu, dok je kapetan sve to gledao pričajući na engleskom.

„Da se pozdravimo, momče“, reče kapetan, „i sretno“. „Kod njega ćeš raditi što sam ti već rekao, imaćeš stan i hranu a preko toga i platu“. Gorštak sav sretan krene sa Džonom. Vozili su se konjskom zapregom koju do tada nije vidio. A nije vidio ni takve konje. U Lici su bili neki mali brdski konjići, a ovi su, za razliku od njih, izgledali kao lađe.

E, da mi je ovakvog zajahati, pa proći kroz selo, pomisli. Kad su stigli na ranč, Džon mu pokaza kolibu u blizini štala gdje će spavati.

Kakva koliba! Pa, ovo je bolje od kuće gdje sam se rodio! Kako li tek izgleda Džonova kuća kad koliba tako izgleda?

Već sutradan je sa Džonom jahao po ogromnim predjelima jednog od jučerašnjih konja. Bilo je tu stada stoke i ovaca - nije ih mogao ni izbrojati. Čišćenje štale i timarenje konja bili su za njega mačji kašalj. Svakoga dana dobijao je hranu, a nedjeljno i čistu odjeću. Za nekoliko mjeseci, Gorštak je već bio kao pravi rendžer. Jedini nedostatak je bio što nije imao mnogo prilika za priču. Nekako se sporazumio sa Džonom i tražio od njega da mu dâ neku knjigu. Ovaj se iznenadi što mu to traži, ali mu ipak donese. Čitao ih je noću uz fenjer, i to na engleskom. Iako ništa nije razumio, riječi su mu ulazile u uho. Prošlo je skoro godinu dana i on jednom upita Džona za kapetana broda. Nekako su se sporazumjeli da će brod uskoro doći. Uzeo je svu ušteđevinu, napisao pismo i stavio pare. A onda napisa adresu popa Sergeja. U pismu je poručio da njemu vraća duplo koliko mu je dao, a za ostatak ga je zamolio da preda njegovima, ali da niko ne zna. Te da to „pametno troše, samo za hranu“. Dodao je još i da, čim se ukaže prilika, neko od braće dođe kod njega.

Na putu do luke, sa njima su u kočiji pošle i Džonova supruga i ćerke. Bile su prave dame, sa šeširima i u dugim haljinama. Vidio je Gorštak kako se damama pruži ruka i pomogne da izađu iz kočija, te i on tako učini. One su bile ljubazne i zahvališe mu se, ali jedna od ćerki gospodina Džona, kada je osjetila dodir Gorštakove ruke, kao da je protresla struja. Pogledi im se sretoše, ali Gorštak brzo pogleda u stranu. Dame su kupovale štofove za haljine, a on i gazda su tovarili neke kofere. Nije on pitao šta je u njima, niti ga je to zanimalo. Mislio je na Džonovu ćerku. Ponovo je pomogao damama da uđu u kočiju, a Džon mu dade kajase od konja - sad su ga već slušali bolje nego gazdu. Gorštak je bio na sedmom nebu goneći konje, dok su iza njih sjedile dame.

Kad su stigli kući, opet je pomogao damama da izađu iz kočija, a lijepa gospođica Merlin zahvali mu dubokim pogledom, od čega ga obuzeše neki čudni slatki osjećaji. Još uvijek nije imao priliku biti sa ženom iako je osjećao svoju muškost. Brzo se bacio na posao oko istovara njihovih kofera. A onda potjera konje do štale. Te noći nije mogao da spava. Proganjala su ga ta dva plava oka i meka ruka u svilenoj rukavici. 'Ajde, blesane, šta ti pada na pamet! Timari te konje i budi sretan da ti daju jesti, reče sam sebi.

Ali, u lijepom dvoru, ni Merlin nije mogla da spava. Iako se na prijemima družila sa momcima svoje klase, susret i onaj dodir sa Gorštakom tog dana nije joj dao mira. Smišljala je plan kako da ga vidi još koji put. Izrazi ocu želju da nauči da jaše konje. Osjetljiv na svoje ćerke, Džon je nije mogao odbiti.

- Ali, ti znaš da ja ne mogu da te učim.

- Pa, možda bi mogao onaj naš radnik kad završi sve poslove.

I tako je mlada Merlin uz pomoć Gorštaka počela da uči jahati, a usput se polako između njih rađala ljubav koju su vješto krili. Znala je Merlin da će, ako ih njen otac otkrije, Gorštak ostati bez posla, a onda bi ona za njim precrkla. Kad bi išli na jahanje, vješto su pazili da jašu na razdaljini dok se ne izgube iz vidokruga. Tamo u daljini su imali malu oazu miru gdje bi razmijenili pokoji poljubac dok su im tjela gorjela kao užareni plamen u peći. Frktanje konja bi ih opomenulo da je romansi kraj i da se moraju vraćati.

Prolazile godine, oni krali trenutke sreće. Gorštak slao svojima pare jednom godišnje i zvao braću da dođu kod njega. Počeli pristizati jedan po jedan. Gazda Džon bi im našao poslove, a Gorštak je sve vreme bio kod njega i njegove lijepe ćerke.

Otac i majka u Lici sad već bolje i lakše žive. Imaju odakle i da daju miraz ćerkama, pa su se mogle udati u bolje kuće. Vrijeme prolazilo, djeca se razilazila. Sad je već četvorica braće bilo u Americi. Dvojica najmlađih je i dalje sa ocem, majkom i tri sestre. Tri starije su se lijepo udale. A Gazda Džon se već počeo brinuti kako mu se nijedna ćerka ne udaje. Često bi pričao sa ženom o tome. Znao je da susjedov sin, takođe farmer, odavno gleda njihovu stariju ćerku, ali je i mlađa Merlin već bila za udaju. Negde oko Uskrsa, ćerka Rouz i njen izabranik planirali su da se vjenčaju. Gazda reče Gorštaku da bi volio da baš on za tu priliku goni njihove konje i bude kočijaš. Gorštak se ozari, jer je to značilo da će voziti prelijepu Merlin i njenu majku.

- Ali, gospodine, ja za takvu priliku nemam odijelo.

- Znam, znam. Poći ćeš kod našeg šnajdera sa Merlin i on će ti sašiti.

Kad je Gorštak obukao novo odijelo i obuo nove cipele, te se dotjerao, svi su u čudu gledali kakvog zgodnog momka imaju pored sebe. Najviše ga je gledala Merlin, ali i on nju.

Rouz se poslije vjenčanja odselila s mužem u drugi grad, a Merlin je ostala sa roditeljima. Sve više ju je majka pritiskala da se uda, na šta bi joj ona odgovorila: „Udaću se, ali za koga ja hoću!“ I tako prolazile godine dok u jednom trenutku gospodinu Džonu nije pozlilo. A onda je porazgovarao s ćerkom.

- Treba da se udaš.

- Da, tata, ali za koga?

- Znam, sve znam.

- Šta znaš?

- Znam da voliš onog stranca. Nadao sam se da ćeš se opametiti, ali vidim da nećeš. Ako je tako, udaj se za njega.

Merlin se sagnu i poljubi oca. „Niko sretniji od mene, a i ti ćeš biti sretan, vjerujem!“

Ni časa nije časila, odjurila je do Gorštaka da mu saopšti šta je odlučila. On je u tom trenutku bio zaprepašten, ali se osjetio i kao najsrećniji čovjek na svijetu. Ubrzo su zakazali vjenčanje. Naravno, prisustvovala su i njegova braća. A brod sa pismom i sretnim vijestima plovio je ka jadranskoj luci. Gorštak je potom počeo živjeti u porodičnoj kući sa svojom lijepom Merlin i njenim roditeljima, a iste godine dobili su i sina. Gospodin Džon nije krio svoje oduševljenje i zadovoljstvo te predloži da osnuju svoju firmu za trgovinu.

Bile su četrdesete godine dvadesetog vijeka. Drugi svjetski rat odnio je mnoge živote na prostorima Jugoslavije i pola Gorštakove familije nije preživjelo rat. Roditelji i braća su poginuli, a Gorštak i braća koja su s njim bila u Americi dugo ništa nisu znali o svojima. Svaki je živio svoj život u Americi. Imali su familije i djecu. Sada su već i oni u godinama, a njihova djeca za udaju i ženidbu. Ni pop Sergej nije izašao živ iz rata. Poslije tih ratnih godina, putovanje brodom zamenjeno je avionom. Nije se više putovalo mjesecima već se stizalo za jedan dan. Gorštak, sad već čovjek u godinama, predloži Merlin da krenu za Jugoslaviju. „Konačno“, reče mu ona, „da i taj dan dođe“. Krenuli su presretni, ali se on pribojavao susreta sa starom kućom, sestrama, kako će sve to izgledati. U džepu je stalno nosio sliku rodne kuće pokrivene šindrom. Samo je tu sliku imao.

Kad je stigao kući, šindra je sva bila propala. Kuća bez oca i majke, braće i sestara djelovala je tužno, ali je čuvala mnoge uspomene odrastanja. Činilo mu se kao da čuje očev glas. Da vidi majku kako mijesi hljeb, pa onako milo pogleda u djecu. Nije dao da ga obuzme tuga, već se brzo dao u akciju. Našao je majstore da, dok je tu, naprave sve kako je nekad bilo i da poprave sve što treba. A onda kupi lim i pokrije kuću, te plati da je ofarbaju i zaštite od propadanja. Htio je da se sačuva ta svetinja gdje su otac i majka podigli dvanaestoro djece. Obišao je sestre i njihove familije, grobove oca, majke i poginule braće, te se sa setom, ali i sa tugom u srcu što nema živih roditelja, vratio u Ameriku. Sliku svoje rodne kuće umnožio je i podijelio braći, te dao svojoj djeci. Imao ih je četvoro: tri sina i ćerku.

A onda dođoše devedesete godine i opet rat na prostorima Jugoslavije. Ovoga puta su sestre sa preživjelim članovima familije otišle kod braće u Ameriku. Tamo su se asimilirali u novu sredinu. Prihvatili kulturu i način života. Snašli se i svi dobro žive. Kada se ponekad sastanu za neku prigodu, sjete se svog rodnog praga. Oca, majke, koliko su bili sretni dok su bili skupa i koliko im je bila slatka majčina pogača ispod peke. Gledali bi slike, ali nisu imali nijedne od majke i oca, što ih je najviše boljelo. Njihova djeca su više Amerikanci nego Jugosloveni. Bez obzira na to, često im pričaju o svom životu i nadaju se da će ih bar nekad želja podstaći da vide gdje su im se rodili roditelji.

Ostade pust Trnovi brijeg ispod hrastovog gaja. Tu, nažalost, više niko ne živi. Gorštak i dalje plaća održavanje okućnice i kuće sa limenim krovom koja odoljeva i čeka. Čeka potomke izdaleka da joj otvore vrata. Da potpale vatru na ognjištu. Da čuju kako, umjesto oca i majke, bake i djeda - govori tišina.