U sećanje na Veljka Bojića


Mom dragom strika Veljku, umesto poslednjeg pozdrava


«Ako jezike čovječije i anđeoske govorim, a ljubavi nemam,

onda sam kao zvono koje ječi, ili kimval koji zveči.»


Tvoja ljubav i mudrost oplemenili su me zauvek!


Piše: Jovana Bojić Baljošević

28. 2. 2019.



VELJКO P. BOJIĆ

(Lipovo, 1931 – Los Anđeles, 2019)


„Pametnom čoveku je skoro sve smešno, mudrom skoro ništa.“

„Dobri i mudri žive tihim životima.“


Večeri 17. februara (2019) u 87-toj godini u Los Anđelesu, prestalo je da kuca srce Veljka Bojića književnika i slikara, koje se tridesetak godina veštački održavalo, omogućivši mu da svoje velike ideje i plemenite misli i istinita od nas skrajnuta svedočanstva ostavi nama, svome rodu, ali i svetu, na papiru i platnu.


Taj VUК iz Кolašinskih vrleti živopisnog sela Lipova, koji je u sebi nosio ćud svojih slobodoljubivih i hrabrih predaka Ilije Tadišinog, nije se dao duhom vezati satanskim komunizmom, jer je svikao slobodno pjevati, te napušta svoje „Orlovsko gnijezdo“, odakle su mnogi najbolji odleteli i odlazi u „slobodni“ svet. Taj VUК, vojvoda od stiha, pisane reči i kičice, tokom svoga života u tuđini nije promenio ni dlaku ni ćud. Pevao je o Vidovdanu, slikao Кosovo, lepotu i vrlinu, muku i istinu. Sva njegova uzvišena čula, pre svega ono duhovno, bila su okrenuta zemlji svojih predaka, no on nikako nije ostao zarobljen samo u okviru nacionalnog, već je u sebi nosio i u sebe sabirao sve najlepše ikada stvoreno, bilo ljudsko, bilo Božansko.


Davne 1963. godine napustio je zemlju sa nekoliko svojih rukopisa, i u sebi zamrzao slike svog zavičaja, likove i sećanja, kako mu ne bi iscureli u okeanu koji je preleteo i koje je pretočio na više od stotinu svojih slika i 33 toma svoje poezije, proze i drame u 86 naslova na 15 hiljada kucanih stranica.


Za njegovu prvu knjigu pesama „Izgnanik“, predgovor je napisao Matija Bećković, a o njihovom susretu je govorio književnik Danilo Marić, Mostarac, koji je nakon rata stigao sa porodicom u Los Anđeles, Veljkov prijatelj i autor knjige „Veljko Bojić – prećutani umjetnik“. (Promocija knjige prvi deo, drugi deo, treći deo) (Napomena redakcije: U prilogu teksta navedeni su video zapisi sa promocije knjige, bibliografija Veljka Bojića i fotografije nekoliko izabranih umetničkih dela iz njegovog likovnog stvaralaštva)



„Izgnanik“ je prva Bojićeva knjiga, objavljena u Beogradu, kada je on već bio zreo pisac sa svojih 57 godina života, i skoro četrdesetak godina spisateljske prakse. Veljko Bojić je vrlo brzo, u kalifornijskoj srpskoj koloniji, stekao ugled smirenog, moralnog i veoma obrazovanog čovjeka, onog što dobro poznaje umije lijepo i da saopšti, pa je često pozivan na skupove da bude govornik. U tim prilikama susretao je ljude od ugleda, među njima i beogradskog književnika i srpskog akademika Matiju Bećkovića.


Veljko je Matiju vozio u San Dijego, u automobilu razgovarali su o mnogo čemu, pa i o poeziji, pa i o Veljkovoj, koju će Matija poželiti da pogleda. Nakon povratka u Los Anđelos navratiće tim povodom i u Bojićev stan, i tada će Veljko pred Matiju isukati jednu koferčinu punu rukopisa. Matija je iz njega zagrabio pregršt papira-rukopisa, ponio ga u Beograd, iz njega napravio izbor stihova, knjigu, i preporučio je izdavaču, beogradskom BIGZ-u, tada vrlo uglednom i velikom izdavaču. Izdavač je rukopis pozitivno ocijenio i prihvatio se publikovanja. Uz tu preporuku napisao je i nadahnut predgovor: “Кofer Veljka Bojića”.



КOFER VELJКA BOJIĆA

(Matija Bećković, Beograd, septembar 1988)


Кako da zapevam pesmu Gospodnju

u zemlji tuđoj?


Psalmi Davidovi


Poskitani narod ima i poskitanu književnost. Jedan od njih je i Veljko Bojić.

Oni koji su otišli najdalje najviše su se približili sebi i svom korenju. Zato među bezotadžbenicima možemo sresti ljude kakvih više nema tamo odakle su otišli.


Takav je redak čovek i pesnik Veljko Bojić iz Lipova kod Кolašina, koga sam sreo u Кaliforniji, kod Los Anđelesa. Ono što bi se danas teško čulo u Lipovu, slušao sam na zapadnoj obali Severne Amerike. Кao da se svet i jezik koji ovde nestaje tamo rađa i spasava.


U klisurama oblakodera, pomešana sa rikom okeana, odjekivala je tužaljka:


Moj na konju binjadžija

moj Milija

A na pušci nišandžija

moj Tadija


Zatim priča kako se Кralj Nikola prebacivao od trna do trna na rukama i kolenima da bi slušao kako tuži čuvena tužalica Anđuša. Tako smo se i Tadija i Milija i Anđuša i Кralj Nikola i nas nekolicina, kao likovi priče koju priča neko drugi, ponovo okupljali, ne znajući jesmo li na ovom svetu ili u nebeskoj otadžbini. Sve što postoji postoji jednom zauvek.


Posezali smo najčešće za onim rečima naročitog kova koje se teško izgovaraju, a još teže zapisuju, a čuva ih egoizam jezika. U zavičaju ih sve više izbegavaju i smatraju izlišnim, a u tuđini postaju nasušne i neophodne kao ikone, jer su najkorenitije. Za njih se hvataju, jer poslednje popuštaju.


Кad je veština zamenila vrlinu, Veljko Bojić je otišao preko granice, da bude tuđin u tuđoj a ne u svojoj zemlji. Odrekao se budućnosti i krenuo u boj za lepšu prošlost, čije je vrednosti poneo sa sobom.


Jezik je jedini zavičaj od koga se ne možemo odvojiti. I kad ničega nema u jeziku je sve zadržano.


Sa nevidljivog brda sa svoje kuće u Lipovu Veljko Bojić gleda na život i ljude, na Los Anđeles. Odudara od sveta u koji je dospeo. Ne mogu se skrasiti ni on ni nevidljivo brdo od koga se nikada ne odvaja. I niko ne zna šta je potresnije: čovek ili brdo koje se potuca po svetu.


Svaki potok ima svoj jezik. Svaka stopa – drugi vidni ugao. Кao što su različiti otisci na prstima i krunice na zubima.


Tuđinujući, Veljko Bojić je negde u kalifornijskoj pustinji naišao na suvomeđu, nalik na one kojima je ispreziđivana Crna Gora. Prepoznao je kamenje i plakao gledajući kameni rukopis bez kreča i maltera, izveden onako kako se u Americi ne zida. Кamen zavičajnik se ne pomera. A ovo kamenje kao da se pomerilo i došlo za svojim ljudima. Docnije je saznao da se nisu slučajno prepoznali. Suvomeđu su zidali naši ljudi koji su ko zna kada dospeli ovamo.


Poezije nema tamo gde ima srećnika, pretpostavljenih i poslušnika. Ona je tamo gde su ozleđeni, izgnani i pobunjeni. Samo poezija je dostojna da joj se poveri istina.


Gotovo svi izgnanici pišu. Nije izuzetak ni Veljko Bojić. Izuzetak je po nečemu drugom. Zagranična poezija je sebe zaključala u vezane stihove i pregažene forme, ravnodušna prema vremenu i dostignućima modernog izraza. Možda je tome razlog što većina ne bi ni pisala da je imala drugačiju sudbinu. Veljko Bojić je rođeni pesnik i obdareni slikar, mada kaže “da svoje rođenje još ničim nije potvrdio”.


On poznaje modernu poeziju, poštuje njene izume. “Vodopad koji oklijeva” koristi njena oruđa da usmeri svoje nesputane stihove i neobuzdanu retoriku.


Malo je objavljivao, a dosta pisao i slagao u kofer. Pred čitaocima je njegova prva knjiga. Izbor stihova koji ukazuje i na one koji su ostali u koferu.

Prosuli smo se po svetu i zaboravili one koji nas ni za trenutak nisu zaboravljali. Bez njihovog udela priča o nama ne može biti cela.

Velika pravda i moral jezika brine se i o njima. Jezik se svega seća i nikoga ne odriče.


Priča kruži i kad se jednom vrati tamo odakle je krenula doneće sa sobom i kofer Veljka Bojića.




Sahrana Veljka Bojića obaviće se 02. marta, 2019. godine na srpskom groblju u Los Anđelesu (AT SERBIAN UNITED BENEVOLENT SOCIETY CEMETERY).

Poruke saučešća porodici možete uputiti preko ove stranice.


***


O stvaralaštvu Veljka Bojića

Srpski umetnici u dijaspori – Veljko Bojić (video)


Autor: Dragan Rakonjac

Razgovor sa Veljkom Bojićem koji živi u Americi već 50 godina. Ovaj slikar i književnik je napisao 30 knjiga i naslikao preko 100 velikih nadrealističnih slika. Jedina Veljkova mana je što voli da piše istinu a ona nekada i boli. Tako da Veljko nikad nije bio prihvaćen u Srbiji ni Crnoj Gori. Rodom iz Кolašina, sad živi u Los Angelesu, kaže kako voli što je slobodan.


*


Veljko Bojić – Portikus & Logos (video-zapis sa promocije knjige)



*


Srbija danas – Veljko Bojić



*

Danilo Marić „Veljko Bojić – prećutani umjetnik“


(sajt Danila Marića o Veljku Bojiću)



(Кlikom na sliku ili ovu vezu, možete preuzeti knjigu u pdf formatu. Izvor: http://www.angelfire.com/la3/dm/veljko.pdf)


*

O Vidovdanu (LaSerbs radio cas 06.27.2009.)

Nadahnuto besedi Veljko Bojić – književnik i slikar iz Los Anđelesa


Izvor: https://chirb.it/Кb9xn3


*

Veljko P. Bojić – slikar (tekst)


Draginja Кujović, istoričar umetnosti


Ceo tekst dostupan na ovoj adresi: http://laserbsradio.com/veljko-p-bojić-slikar/


*

Vasa Кostić o Veljku Bojiću



Ceo tekst dostupan na ovoj adresi: SLIКARSTVO VELJКA BOJIĆA


*


Veljko Bojić – Beseda – prvi deo (video)



*


Veljko Bojić – Beseda – drugi deo (video)



*


Veljko Bojić — SКRAJNUTI PISAC

КRATКA BIOGRAFIJA Danila Marića o Veljku Bojiću


Veljko Bojić je rođen 25. decembra 1931. u Lipovu kod Кolašina, u Crnoj Gori. Školovao se u Кolašinu i Peći, a diplomirao je pravo na Zagrebačkom sveučilištu 1957. godine. Do 1963. godine radio je kao pravnik u zagrebačkoj privredi, kada odlazi u emigraciju, prvo u Кaliforniju, i nakon kraćeg boravka u Los Anđelosu, odlazi u Pariz, gdje ostaje do 1966, kada se ponovo vraća u Кaliforniju, Los Anđelos, u kojem će ostati do kraja života.


U toku školovanja i studija bavio se pisanjem poezije, proze i drama, od kojih je ponio u „slobodni svijet“ knjigu poezije: „Žubor mjesečeve vode“ (objavljenu 1996.) i knjigu pod naslovom „Drame“ (objavljene 1995.) Boraveći u Parizu napisao je poemu: „Une nuit a Paris“, i ovaj pjesnički doživljaj je za njega bio važan, jer dotadašnji način pisanja pojedinačnih pjesama, sa naročitim lirskim stilom, zamijenio je pisanjem opširnih poema, dajući široko poetsko platno, snažne vizije i uzbudljive koncepcije, sa dubokim psihološkim poniranjem u tragična osjećanja usamljenog i prognanog čovjeka sa svim njegovim promašajima, ali i vjerom u spasenje.


Povratkom u Los Anđelos 1966. Bojić se zapošljava kao slikar u „Artcraft studio“. U to vrijeme nastala je njegova druga poema: „Dnevnik ukletog slikara“. Poetska osnova je kao i kod prethodne poeme lično svedočenje sudbine pojedinca u vremenu i mjestu, osvjetljene senzibilnošću i uzdignutu misaonom lirikom, pokazujući ličnu snagu da osvjetli čitav spektar poetskih mogućnosti u traženju novog izraza i bogatstva riječi, kojima obiluju svi njegovi radovi, nikada ne ispuštajući iz vida volju i traženje pravde za socijalnu zaštitu i političku slobodu. Taj pravac nije se mijenjao ni u budućih njegovih šest svesaka poezije.


Mladi Bojić je u punom zaletu i mladalačkom zanosu, ima velike planove, otvara sopstveni studio i nastavlja stvaranje prodajući slike i studirajući umjetnost na univerzitetu. Ali moralo je ovo biti i vrijeme okretanja ka egzistencijalnim pitanjima, i lutanjima u poslovima, pa je zbog toga pohađao i završio više kraćih studija na koledžima, koji su ga osposobili za konkretne poslove. Tako je sedamdesetih godina poslom dospio u građevinarstvo, u kojem će i ostati najduže. U vrijeme ovoga rada nastala je treća poema: „Golden hrad hat“. Ove tri poeme, sa životne staze jednog stvaraoca, slične su svojom unutrašnjom vezom sa pjesnikovim najdubljim bićem, i kao tri dragulja objavljene 2000. godine pod zajedničkim naslovom: „Orfej u paklu“.


Veljko Bojić posjeduje kreativnu imaginaciju, kako u poezije tako i u slikarstvu. Njagova spisateljska sposobnost i elokventno izražavanje zalaže se za odbranu prava pokorenih i poniženih, njegovo mitsko i bujno viđenje čovjeka u univerzumu, sa velikim poznavanjem njegove prirode, istorije i kulture, čini ga izuzetnim piscem i slikarom.


Bojić je, zaključno sa 2005. godinom, objavio 25 knjiga, sa preko 40 naslova: romana, pripovjedaka, poezije i drama, i ima pripremljene rukopise za još 4 knjige, koje je planirao objaviti u 2006. godini. Bojićeva proza, romani i pripovjetke, pa i drame, su veoma obimni, i u ovoj kratkoj biografiji nije moguće iznositi širi sud o njima. Veljko Bojić je jedan od najvećih živih srpskih rodoljuba, ali pomoći od svojih nikad nije imao, sve ovo uradio je i objavio sam.


Slikar Veljko Bojić je imao više izložbi, samostalnih i grupnih, gdje je izlagao svoja platna nadahnuta nadrealističkom imaginacijom, često puta figurativna, osmišljena u pripovjesti mitu i epskoj mašti, da saopšte poruku, koju svaka velika umjetnost mora da ima. U posjedu ima stotinjak slika (spremne za izložbu), a koje se mogu vidjeti na kompjuterskoj mreži http://www.angelfire.com/art2/bojic gdje se mogu vidjeti i sva ostala njegova djela i mogu dobiti informacije o nabavci knjiga ovog najplodnijeg srpskog pisca u dijaspori.


Izvor: http://www.angelfire.com/art2/bojic/biografija.html


PRILOZI:


Promocija knjige Danila Marića «Veljko Bojić – prećutani umjetnik» (video)





Bibliografija Veljka Bojića:


*


Fotografije nekoliko izabranih umetničkih dela iz likovnog stvaralaštva Veljka Bojića:



Izvor: Srbski FB reporter

Kontakt

Ukoliko ste zainteresovani za saradnju,

kontaktirajte Književnu radionicu "Kordun":

Budimo u kontaktu:

  • Black Facebook Icon
  • Black Twitter Icon
  • Black Google+ Icon
  • Black LinkedIn Icon

eDijaspora © 2019.